Goran Polak: Živjeli smo mladost kakva se poželjeti može

Nitko iz glazbenog svijeta moje generacije neće reći da je vrijeme naše mladosti bilo vrijeme mraka. Živjeli smo kako se samo poželjeti može, kaže u Zavidavanju Lade Tomičića punker, glazbenik, kolekcionar i kroničar zagrebačke punk rock scene osamdesetih Goran Polak, autor bloga “Stražarni lopov” na temelju kojega je objavio svojevrsnu monografiju zagrebačkog i jugoslavenskog punka, zajedno sa soundtrack albumom “Hodam, gledam, prolazim”.

Nismo znali tko je premijer, nitko nije pitao tko je koje nacije – svi smo bili isti. Bilo je to vrijeme otključanih vrata, a onda se sve promijenilo – došlo je vrijeme zaključanih vrata, kaže Polak.

Nekad smo živjeli u državi sa šest republika, a nikad nitko nije pitao tko je koje nacionalnosti. Kasnije, mi smo ostali isti, ali se svijet oko nas promijenio. Ja i danas imam prijatelje po svim bivšim republikama, čujem se s frendovima iz Kragujevca, kaže.

“Teško je govoriti o ratu. Ljudi su stradali, životi su izgubljeni. Rad je dokrajčio naš svijet, a sad imamo to što imamo”, kaže.

Predstavio je glazbena plemena i afinitete zagrebačkih mladih u osamdesetima, “šminkere” i “hašomane”, “novovalce” i “punkere”, a kasnije se pojavio producent Zdenko Franjić koji je pokrenuo “dark” scenu te afirmirao Vinkovčane Satana Panonskog i Majke.

Mit o Novom valu i punku danas se preuveličava mit, kaže Polak. Novi val postojao je “od Blata do Kaveza i Zvečke, i jedna birtija u Frankopanskoj”, a svi punkeri “stali su na dve, tri klupice ispred Studentskog centra i na dve, tri u Utrinama”.

“Majke” su u početku smatrali “pozitivnim rock budalašima”, ali kad je Bare na prvom “Fiju Briju” koncertu izašao na stage i digao ruke, i sva publika zajedno s njim, postalo je jasno da je u njega “ušao duh”, da je postao svjestan svoje popularnosti i kreativne moći, prisjeća se Polak.