Lidija Zelović: Rođak mi je bio snajperist u Sarajevu. Što da radim s njegovom pričom?

Holanđanima se dešava isto što se desilo i nama Jugoslovenima, kaže nam nizozemsko-jugoslavenska dokumentaristica Lidija Zelović u emisiji Zavidavanje by Lado Tomičić.

Rođena 1970. u Sarajevu, tijekom rata otišla je rođacima u Zagreb. Nedugo nakon dolaska zatražili su da ode jer nije htjela odustati od vlastitih sjećanja i uvjerenja, pa je odselila u Nizozemsku i ondje završila filmsku i televizijsku režiju. S Tomičićem je razgovarala o svojim dokumentarcima u kojima tematizira uzroke i posljedice ratova u Jugoslaviji.

Zelović, kćer zagrebačke katolkinje i pravoslavca iz sela u istočnoj Bosni, ne odustaje od svojih sjećanja i vjere u jugoslavensku mogućnost nadilaženja nacionalizma. “Danas nas tjeraju da se ne sjećamo onoga čega se sjećamo, a da se sjećamo onoga čega se ne sjećamo. Naš pogled na jučer postoji kroz naočale koje imamo danas, a jako bi važno bilo kad bi mogli vidjeti kakvi smo zaista bili”, ističe Zelović.

Tomičić je pitao je li u Jugoslaviji postojao prešutni odij prema Albancima i bosanskim muslimanima. Zelović je odgovorila kako možda jest, ali i da ga je njezina generacija dobrim dijelom nadvladala. “U osnovnoj školi bila sam zaljubljena u Tarika. Baka je to komentarisala, ali mi smo se njezinim primjedbama smijali kao nečem primitivnom što samo baka može izgovoriti. U meni to nepovjerenje nije postojalo nikad, a nestajalo je i u našoj generaciji. U nama je hranjeno bratstvo i  jedinstvo, i mi smo ga dijelom i živjeli”, tvrdi.

Brine je razvoj situacije u novoj domovini Nizozemskoj, o čemu je progovorila filmom “Na domaćem terenu” iz 2024. Nizozemci to ne vide, “ali nismo ni mi vidjeli, no kad jednom vidiš, ne možeš više da ne vidiš.” “Na novom velikom zlu radimo intenzivno. Tražili ste – gledajte”, rezignirano je zaključila Lidija Zelović.