Titova Jugoslavija #4 – Kultura i umjetnost

Zahvaljujući spoljnoj politici, ali i širokom vidicima ljudi koji su vodili kulturu, u Jugoslaviji imate najbolje od svetske kulture, ali zemlja i sama formira vrhunske umetnike te postaje relevantna u svetskim okvirima, ocjena je beogradske povjesničarke Radine Vučetić u četvrtoj epizodi dokumentarnog serijala “Titova Jugoslavija”. Kroz razgovore s povjesničarima umjetnosti i bogat arhivski materijal epizoda opisuje postojanu liberalizaciju, ali i prepreke slobodnom stvaralaštvu u socijalističkoj Jugoslaviji.

Paralelno s poslijeratnim opismenjavanjem, Titova je vlast “željela stvoriti sliku progresivnog društva okrenutog budućnosti”, kaže povjesničarka umjetnosti Aida Abadžić Hodžić. Likovni umjetnici zato već oko 1947. traže slabljenje socrealističkih zahtjeva. Javlja se slikarska apstrakcija, “u hladnoratovskoj politici sinonim slobode”, koju Tito i Kardelj nisu voljeli, ali su znali da ne ugrožava režim, pa je nisu ni zabranjivali.

Tako je nastala impresivna apstraktna umjetnost, modernizam ravnopravan svjetskim kretanjima, a začuđujući za socijalistički svijet. “Ako niste postavljali pitanja o bratstvu i jedinstvu, partiji i Titu, sve je moglo proći”, kaže povjesničar umjetnosti Frano Dulibić. “Jugoslavija je bila čudnovati kljunaš komunističkog svijeta”, dodaje povjesničar Josip Mihaljević: “S jedne strane je imala političku kontrolu, a s druge ste mogli raditi potpuno u skladu sa zapadnjačkim pristupom umjetnosti”.

Zemlja i u književnosti oscilira između slobode i zabrana. Dobar su primjeri Branka Ćopića i Borislava Pekića, koje opisuju sarajevski i zagrebački povjesničari književnosti Nenad Veličković i Tomislav Brlek. Sloboda se naglo širi nakon govora Miroslava Krleže na kongresu književnika 1952. u Ljubljani: otvara se put šezdesetima i sedamdesetima, koje će Brlek nazvati “možda i vrhuncem književnosti na ovom području”.

Film je bio jako popularan, podsjeća filmski kritičar Boško Picula, pa epizoda nudi tematski i kronološki pregled s naglaskom na jugoslavenske osobitosti poput partizanskog filma, s “Bitkom na Neretvi” kao vrhuncem, kritičkoga Crnog vala te Oscarom nagrađenog Dušana Vukotića, pripadnika svjetski ugledne Zagrebačke škole crtanog filma.

Populariziran je i strip, od “Plavog vjesnika” i “Modre laste” preko “Stripoteke” i “Alana Forda”,, “specifikuma na području bivše Jugoslavije”, do grupe “Novi kvadrat”, koja strip diže na razinu društvene kritike. Karikatura, pak, s vremenom je postala “ispušni ventil” i “dnevnik svakodnevice o svemu što je tištilo malog čovjeka”.