Titova Jugoslavija #6 – A poslije Tita…?

“Sve je moglo biti drugačije. Jugoslavija se mogla demokratizirati, mogla je ući u EU i danas bi bila važna članica na razini Španjolske ili Italije.” Ocjena slovenskog povjesničara Bože Repea u posljednjoj epizodi dokumentarnog serijala “Titova Jugoslavija” Hrvoja Klasića podsjeća na tragediju bivše Jugoslavije u nasilnom raspadu devedesetih i posljedice koje traju do danas.

Tito nije kriv za rat i raspad zemlje, kaže Repe. “On je stvorio stabilnost koja je bila vezana za njegovu osobu, ali ne može biti odgovoran za ono što se dogodilo poslije njegove smrti”.

Posljednja epizoda počinje arhivskim scenama i opisom bolesti i smrti Josipa Broza Tita 4. maja 1980. te pogreba, “jednog od najvećih u 20. stoljeću”. Bio je to “samit veći od svih političkih samita, na kojem su se našli Istok, Zapad, globalni Jug, lideri potpuno različitih pogleda… Pogreb je pokazao šta je bila Titova Jugoslavija, i baš zato je njegova smrt prelomna tačka posle koje više ništa nije bilo isto”, ocjenjuje beogradska povjesničarka Radina Vučetić.

Slijedi opis sustava vlasti koji je zamijenio doživotnog predsjednika Tita te ključnih problema posttitovske Jugoslavije: represije nad Albancima na Kosovu s uvođenjem izvanrednog stanja samo godinu nakon Titove smrti, ekonomske krize i jačanja nesuglasica među republikama.

Predsjednik Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević iskoristit će jaz Albanaca i Srba na Kosovu da proširi i učvrsti vlast. “Za razliku od Tita kojeg se smatralo čuvarom stabilnosti na Kosovu, Milošević će svoju karijeru izgraditi upravo na antagonizmima Albanaca i Srba”, ocjena je Hrvoja Klasića.

Svaka je republika tvrdila da je najviše zakinuta. No sugovornici to opovrgavaju: Božo Repe podsjeća da je Wall Street Journal 1989. nazvao Sloveniju “najbogatijom komunističkom regijom na svijetu”, dok zagrebački politolog Zdravko Petek tvrdi kako se “ne može tvrditi da je neka republika bila posebno zakinuta”. “Slovenija je dosegla razinu Novog Zelanda, Hrvatska se približavala standardu Španjolske, a ostatak Jugoslavije imao je snažan rast, na znatno višim osnovama nego 1950-tih”.

Usprkos problemima, epizoda sugerira kako raspad nije bio nužan. “Istraživanja pokazuju da ekonomska kriza nije dovela do zatvaranja republičkih gospodarstava. Do prekida međurepubličke suradnje dolazi tek nakon što Srbija de facto uvodi carine na slovensku robu”, kaže Petek.

No premda su, prema Klasiću, “sve više slabjele snage spremne na kompromis a jačali zagovornici radikalnih promjena”, Jugoslavija se nije raspala ni brzo ni lako. “Trebalo je deset godina, od čega tri do četiri godine intenzivnog nacionalističkog svrdlanja i burgijanja iz Srbije, i strašno puno bagerskog rada da se armirana Titova konstrukcija sruši.”

Tko je to učinio, Klasić ne dvoji: epizoda završava poznatim snimkom Miloševićeva govora na kosovskom Gazimestanu 28. lipnja 1989., u kojemu pred oduševljenim mnoštvom najavljuje kako smo “danas opet u bitkama i pred bitkama”, koje “nisu oružane, mada i takve još nisu isključene”.