Titova Jugoslavija #3 – Socijalizam s ljudskim licem

Danas se gradovi razvijaju po logici kapitala. U Titovoj Jugoslaviji vodeća je bila humanistička agenda, i pitalo se kakav je grad adekvatan za građane: modernistički, pun svjetla i sunca, zdrav i u fizičkom i u psihičkom smislu. Taj uvid arhitekta Maroja Mrduljaša jedan je od opisa sveobuhvatne modernizacije koju u trećoj epizodi opisuje dokumentarni serijal povjesničara Hrvoja Klasića.

“Sukob sa SSSR-om promijenit će kurs jugoslavenske vanjske, ali i unutrašnje politike. Cilj je i dalje bio izgraditi komunističko društvo, ali ne onakvo kakvo je zamišljao Staljin, nego Tito i njegovi suradnici. Rezultati će iznenaditi sve, i na  komunističkom istoku, i na kapitalističkom Zapadu”, ocjenjuje Klasić.

Uz obilje dokumentarnog arhivskog materijala i na temelju razgovora sa stručnjakinjama i stručnjacima brojnih struka, epizoda rekonstruira ono što  arhitektica Lejla Kreševljaković zove “izgradnjom novog čovjeka i društva kroz modernizaciju”.

Jugoslavija, i ranije siromašna i većinski seljačka zemlja, iz rata je izašla kao jedna od najrazorenijih u Europi, ljudski i ekonomski potpuno devastirana. Komunisti su je krenuli obnoviti, ali istodobno izgraditi novo društvo i novog, socijalističkog čovjeka, “a poslije 1948. i različitog od sovjetskog”, dodaje sociolog Igor Duda.

U prvoj polovini pedesetih izgrađeno je stotinjak elektrana, podsjeća politolog Zdravko Petak, a historičarka Dženita Sarač Rujanac dodaje kako je opća elektrifikacija “promijenila demografsku sliku, svakodnevicu i dokolicu, i ljudima proširila vidik”.

Odlučnost komunista da ukinu privatno vlasništvo uzrokovala je neuspješan pokušaj nasilne kolektivizacije sela po uzoru na SSSR koji je, uz ostalo, rezultirao surovo ugušenom Cazinskom bunom, pa vlast početkom pedesetih odustaje od  kolektivizacije.

Kreće “izgradnja radničke klase”, što “nije bilo lako u seljačkom društvu”, podsjetit će Klasić. Ipak, “promjene za milijune Jugoslavena bit će zapanjujuće”, a odvijat će se, kaže Sarač Rujanac, “kroz industrijska preduzeća i samoupravljanje, katalizatore i inkubatore novog socijalističkog čovjeka”.

“Brinulo se o tome da se radnik na poslu ne umori previše, i da radi u što boljim uvjetima”, reći će povjesničarka Ana Rajković Pejić. “Glavna je teza bila, koliko god to danas zvučalo smiješno, da radnik mora biti zadovoljan”. No modernizacija ne staje na reformi rada, nego prerasta, kaže Duda, u “cijeli prosvjetiteljski pokret koji ljude ima naučiti pravilima modernog života”.