Titova Jugoslavija #5 – Sport i glazba

“Generacija s kraja sedamdesetih, ohrabrena punkom i Novim talasom, bez stida i srama izašla je i rekla šta ima da kaže. To je jako važno i dragoceno za zajedničku kulturu, za ovaj jezik: doneli su svoj jezik, svoju slobodu, svoj način izražavanja i svoju hrabrost na kojoj moramo da im zavidimo”, kaže beogradski rock kritičar Petar Peca Popović u petoj epizodi dokumentarnog serijala “Titova Jugoslavija” Hrvoja Klasića, koja rijetkim arhivskim snimkama i intervjuima s brojnim kroničarima rekonstruira strelovit prozapadni razvoj sporta i glazbe od 1945. do 1990.

Do raskida sa Staljinom, želeći se razlikovati od “buržoazije”, sport su u Jugoslaviji zvali “fiskultura”. Klasić donosi arhivsku snimku mnoštva koje istrčava iz tvornice i kreće marljivo vježbati, a spiker govori: “Nakon napornog rada fiskultura je najbolje osvježenje. Tvornički radnici iskorištavaju kratko vrijeme odmora za tjelesno vježbanje i igre, a takav odmor čuva zdravlje i podiže radnu sposobnost”.

No uistinu, reći će historičar Nikola Mijatov, u onodobnom ruralnom društvu “svaka se tjelesna aktivnost povezivala s radom, pa je ljudima ideal bila pasivnost, a ne aktivnost”. No nije dugo bilo tako: odmah nakon raskida sa Staljinom Jugoslavija se okreće zapadnom sportu, pa uz Mađarsku i Poljsku postaje prva socijalistička zemlja koja 1948. nastupa na Olimpijskim igrama.

S vremenom će postati svjetska košarkaška velesila, a nogomet prerasti u kolektivnu opsesiju, pa doznajemo da je splitski Hajduk bio Titov najdraži klub. U hladnom ratu, za razliku od zemalja s obje strane “željezne zavjese”, Jugoslavija nije bojkotirala nijednu Olimpijadu, što je pridonijelo odabiru Sarajeva za Zimske olimpijske igre 1984. Premda “ponos cijele Jugoslavije”, sarajevska Olimpijada otkrila je unutarjugoslavenske teškoće, pa su nošene dvije olimpijske baklje, jer se nisu mogli dogovoriti o jedinstvenoj trasi.

I u glazbi je bilo ključno okretanje Zapadu. Već 1948. obnavlja se kontinuitet s prijeratnim praćenjem jazza u gradovima, a krajem pedesetih stiže rock’n’roll, pa se na plesnjacima u domovima kulture, koje država potpomaže, sviraju strani hitovi.

Šezdesetih se domaći bendovi – sarajevski Indexi među prvima – ohrabruju na vlastite skladbe, već 1962. utemeljeni su prvi rock časopisi, a Bijelo dugme sedamdesetih ostvarit će “totalnu revoluciju sa stotinama tisuća prodanih ploča i rasprodanim stadionima”. Bio je to uvod u buntovne osamdesete, sa “samo dvije ambicije: da ta muzika bude važna na prostoru jezika i emocija, i da ne postoje nikakve barijere”.